Kad je riječ o ljubavi i vezama, postoji duboko ukorijenjeno uvjerenje da žene žude za romantikom, dok su muškarci usmjereni na akciju i avanture. To je uobičajena slika koju možemo pronaći i u filmovima, knjigama i svakodnevnim razgovorima.

Znate one filmove nedjeljom popodne. Krenete ga gledati i za točno 3 minute znate već kako će završiti jer jedina opcija je da dreamy djevojka iz malog grada dolazi u veliki grad i susreće muškarca koji je hladan i nezainteresiran i onda se nekako dogodi da ih sudbina spoji i on „omekša“ kad upozna njezinu neiskvarenu, dreamy, wife material stranu. I onda ona koja je živjela za ljubav kao iz filma i on koji o tome nikada nije mi razmišljao od tog trenutka žive sretni do kraja života. 

Podrijetlo ove bajke (čitaj: stereotipa)

Ideja da su žene romantične, a muškarci naginju samo fizičkom aspektu odnosa, duboko je prisutna u našem društvu.

Već smo pisale o tome kako je ženama teže otvoreno izraziti i pokazati svoju seksualnu stranu, dok je muškarcima teže pokazati osjećaje ili adekvatno brinuti za svoju mentalnu dobrobit. Na sličan su način te tradicionalne rodne uloge oblikovale poimanje ljubavi i ljubavnih odnosa. Žene su često prikazivane kao osjetljiva, emotivna bića koja teže dubokim vezama, dok se od muškaraca očekivalo da budu jaki, emocionalno suzdržani i da više cijene akciju nego osjećaje.

Ovaj obrazac prisutan je u bezbrojnim ljubavnim pričama. Razmislite o klasičnim ljubavnim romanima u kojima glavna junakinja sanja o ljubavi i predanosti, dok se glavni junak opire osjećajima sve dok naposljetku ne „popusti“. Čak i u filmovima, često vidimo kako muškarci čine velike romantične geste kako bi osvojili ženu koja priželjkuje bajkovitu ljubav. S druge strane, akcijski filmovi prikazuju muškarce kao avanturiste koji nemaju vremena za sentimentalne trenutke, dok žene (ako su uopće prisutne) često potiču muškarce da se „otvore“. I da, život nije film i toga smo (valjda) svjesni, ali uporno hranjenje svih nas takvih sadržajem vrlo vjerojatno utječe i na našu percepciju stvarnog života. Znate već, subliminalne poruke i slične stvari. 

Puno toga mi možemo biti „svjesni“, ali naša podsvijest isto radi svoje i hrani nas nekim umjetnim očekivanjima pa se može dogoditi da očekujemo od sebe i od drugih stvari koje su nerealne ili stvari koje uopće ne želimo, ali nas društvo „uči“ da ih moramo željeti ili imati. Scary, right?

Stvarnost? Ljudi žele različite stvari, vjerovali ili ne

Istina je da su ovo samo samo umjetna slika i generalizacija spolova. Nisu sve žene zaljubljene u velike romantične geste, niti svi muškarci bježe od emocija. Postoje žene koje obožavaju avanturu i akciju, kao i muškarci koji duboko čeznu za romantikom, emocionalnom povezanošću i predanošću.

Zapravo, mnogo muškaraca sanja o pronalaženju „one prave“, pisanju ljubavnih pisama i planiranju posebnih spojeva. Isto tako, brojne žene uživaju u uzbuđenju akcijskih iskustava, ležernim vezama bez obaveza, a i neovisnosti više nego u tradicionalnoj romantici. Nisu sve žene tu da bi bile „spašene“ niti svim muškarcima treba „ona prava“ da smiri njihovu grubu prirodu i želju za akcijom i neobaveznim fizičkim odnosima.

Pa zašto i dalje percipiramo žene kao sanjarke i romantične, nevine dušice, a muškarce kao one koji žele samo akciju (u svim njezinim oblicima)?

Zašto romantiku doživljavamo kao ženstvenu, a akciju kao muževnu?

I romantika i akcija su ženskog roda u gramatici, dakle to nije razlog. „Šalu“ na stranu, veliki razlog za ovo je društvena uvjetovanost. Od malih nogu djevojčice se potiče da izražavaju emocije, maštaju o ljubavnim pričama i razgovaraju o svojim osjećajima, čitaju o princezama koje čekaju princa da ih poljubi i spasi, dok se dječacima često govori da „budu muško“, da ne pokazuju emocije i da se fokusiraju na postignuća umjesto na romantične odnose. 

Budući da smo tako naučeni, žene se osjećaju ugodnije izražavajući svoju želju za romantikom, dok muškarci mogu češće osjećati pritisak da izgledaju nezainteresirano za emocionalnu povezanost, iako za njom žude.

Osim toga, mediji igraju ogromnu ulogu. Romantični filmovi i knjige često su usmjereni na žene, jačajući ideju da su takve knjige i filmovi rađeni za njih. S druge strane, akcijski filmovi, u kojima je ljubav u drugom planu, uglavnom su usmjereni na muškarce. S vremenom, ovakve poruke oblikuju naša očekivanja i stvaraju iluziju da je romantika ženstvena, a akcija muževna.

Oslobađanje od stereotipa

Ali realnost je drugačija, uloge se mijenjaju, muškarci i žene postaju dovoljno „hrabri“ da izađu iz okvira društvenih očekivanja. Odbacuju zastarjele ideje o ljubavi i vezama. Otvoreni su priznati i pokazati što im treba i što žele. Možda još nismo skroz „tamo“ da bez pritiska budemo autentično svoji, ali polako se otvaraju i ta vrata.

Danas se žene osjećaju dovoljno osnaženo tražiti uzbuđenje, akciju i neovisnost jednako kao i romantiku. Muškarci također lagano prihvaćaju svoju emocionalnu stranu, otvoreno izražavajući svoju želju za ljubavlju i dubokom povezanošću.

U stvarnosti, ljubav se ne uklapa ni u kakve kutije, bilo da su one „romantične“ ili „akcijske“. Riječ je o pronalaženju onoga što vam odgovara, za čime žudite i onoga za što vjerujete da će vas ispuniti. Neke veze obiluju velikim gestama i poetskim ljubavnim pismima; druge se temelje na spontanosti i avanturi. A mnoge su kombinacija i jednog i drugog.

Dakle, sljedeći put kada čujete da „žene žele samo romantiku“, a „muškarci samo akciju“, osvijestite da je sve to samo stereotip i ideja koja vam je usađena otprije. Ali nemojte ići ni u skroz suprotnom smjeru pa bježati od romantike ako ste žena ili pak od akcije ili avanture ako ste muškarac. 

Budite iskreni prema sebi. I nemojte se međusobno osuđivati. Ljubav je jednako jedinstvena kao i ljudi koji je doživljavaju, i svatko je zaslužuje definirati je na svoj način.

Izvor naslovne fotografije: Pexels