Unicorni, sok od celera i medicinske sestre
Bio je petak. Rijetko kad mi je bitno je li petak navečer ili ponedjeljak ujutro, ali do tog početka vikenda brojale su se sekunde.
Plan je bio riješiti se stresa koji se gomilao pola godine u naredna dva dana. Jadni ti dani, ni sami nisu znali koliko se od njih očekivalo. Nisam riješila ništa, naravno, ali negdje se mora početi. Šteta što stres ne nestaje brže nego nastaje.
Većini je već odavno jasno da Instagram nema veze sa stvarnim životom, ali i dalje gutamo nametnute standarde života kao da nam krvna slika ovisi o njima.
Na ekranu mog mobitela algoritam gura objave kao da ne zna da sam se već davno odlučila za poduzetništvo. Nije ni algoritam savršen. Ja bih planine, a on mi daje poruke da mogu sve.
Mogu ja sve, ali nikad u isto vrijeme.
ADVERTISEMENT
Cijena slobode
Svi pričaju o slobodi, a malo ih spominje cijenu. Kao da je dovoljna samo odluka i eto, mi postajemo slobodni od šefova i korporacija te postajemo unicorni društva čije će se priče brzo utrpati pod naslove “Kako su dotični osvojili svijet.” Nekad ne osvojim ni ustajanje iz kreveta, a kamoli svijet. Svejedno ćemo kliknuti na taj naslov istom brzinom kojom ćemo shvatiti da je članak lišen lakih trikova, tajnih sastojaka i nažalost vrlo često i temeljne istine. Pitam se kako bi društvene mreže objasnile fenomen kaosa koji bi nastao kada bi svi učitelji, medicinske sestre i ostali koji ispruženih ruku nose društvo iznad svojih ramena pomislili da će promašiti svrhu svog života ako uz njihovo ime ne bude stajala titula direktora, vlasnika ili još bolje sedmeroznamenkasta cifra.
Izvor: Unsplash
No ajde, to što mediji pričaju priče kojih su ljudi gladni jer je lakše vjerovati da postaje magična vrata iza kojih stoji rješenje svih naših životnih pitanja, nego pronaći i državu i grad i ulicu i kuću u kojoj se nalaze Naša vrata. Ali to što mi koji znamo cijenu “poduzetničke slobode” pričamo isto, to je bijela čokolada. Čokolada, ali nije.
Da se razumijemo, ja vjerujem u magiju. Život je pun iste, ali nas ona ne čeka na polici zamotana u održivo zapakiranom materijalu, već na putu do police.
ADVERTISEMENT
Godine pandemije
Možda sam u krivu, ali ne sjećam se da su u pandemijskim godinama naslovnicama odzvanjale stvarne priče onih koji su “slobodni” dočekali neočekivano. U dvadeset godina rada me ništa nije naučilo toliko koliko su me naučile te godine kad je svijet stao. Tri godine. Tri godine nije bilo predaha, ali je bilo suza i gledanja u prazno i pokušaja spašavanja firme u okolnostima u kojima se ništa nije moglo predvidjeti. Firma nije propala, dapače danas radi bolje nego ikad, ali danas ne bi postojala da nije bilo tipkovnice natopljene suzama. Voljela bih sada napisati kako se sve isplati i kako je sve obojano bojama s one strane palete s koje sija sunce. Isplati se ako su to Tvoja vrata, jer ćeš onda imati dovoljno maramica za brisanje tipkovnice. I brisat ćeš i tipkovnicu i suze dok se ne pročisti vidno polje.
Da sam nekim slučajem te tri godine bila na mjestu medicinske sestre, vjerojatno bih danas trebala pomoć svih trendova koji tvrde da pomažu otkloniti stres. No ne bi me spasile ni litre svježe cijeđenog soka od celera kao ni meditacija u kojoj bi radila sve samo ne meditirala. Ako vrata nisu Tvoja, nećeš imati dovoljno maramica.
Izvor: Unsplash
Istina o poduzetništvu
Želim i nadam se da ćemo bolje i obuhvatnije na svim razinama slaviti uspjehe (svih) djelatnosti koje pomiču i održavaju kotačiće mehanizma koji nazivamo funkcionalnim društvom. Da će naslovnice pričati priče o ljudima koji nisu direktori i vlasnici unicorn kompanija, ali su sretni i slobodni. Prva četiri razreda osnovne škole moj je učitelj bio Ante Režić. Nikada nijedan direktor nije ostavio toliki utisak na mene koliko učitelj nekolicine djece u malom, slavonskom selu. Svi smo mi, njegovi učenici, mislili da je naša škola svemirski brod i da smo svi mi kapetani tog broda, zahvaljujući tome što je učitelj Ante pronašao Svoja vrata.
A kada pričamo o poduzetništvu, ajmo govoriti istinu, koliko god ona ponekad bila lišena sjaja. Imamo odgovornost reći što se sve krije iza Tih vrata. Ima tu i puno sjaja, ali uglavnom pričamo o njemu kada je sve ostalo iza nas. U redu je reći da nam je teško i da ne ide, koliko god smo truda uložili u određeni projekt. Ne znam za druge, ali ja sam najviše naučila u promašajima prema kojima sam trčala brzinom nedostatka iskustva.
Izvor: Unsplash
Moja sloboda ne leži ni u tituli vlasnice ni direktorice, već u slobodi stvaranja bez ograničenja koje bi mi možda postavila korporacija. Ali to su Moja vrata. I nema toga čemu ću u ruke predati osjećaj koji mi donosi stvaranje. Trebalo mi je dvadeset godina da skupim dovoljno hrabrosti živjeti svoju istinu. Nekome će možda trebati dvije, ja sam eto sporije učila.
Za kraj priznajem da nikada nisam probala bijelu čokoladu, niti planiram. Sok od celera jesam. I eno ga, stoji na listi stvari pod nazivom “Ne konzumiram”, skupa s bijelom čokoladom.